Treba mi sklonište od buke

"... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe..."
... tako počinje post jedne blogerice na koju sam opet zalutao (a jučer sam rekao da ne lutam po blogovima). Izgleda mi kao da sam besposlen, al taj se osjećaj uvijek javlja kao način borbe protiv prezaposlenosti - pokušavam se uvjeriti da ima vremena za sve...

Da se vratimo na onu izjavu: ... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe... Slijedi tekst o nekakvoj TV eminisi u kojoj su, kao što to i priliči TV emisijama, iskoristili jednu prelijepu definiciju koja opisuje ljubav, za potrebe degutantnih izazova tipa - moraš provesti noć u dvorcu s duhovima (ako ti je to najveći strah), letenje akrobatskim avionom (a bojiš se gledati i pticu dok leti), bungee jumping skakanje i slične idiotarije koje mogu dovesti isključivo i samo do infarkta a ne do dokazivanja ljubavi... itd

Ali definicija, kao definicija je u stvari jako lijepa kad se postavi tamo gdje joj je možda mjesto.
Npr. kad se bojiš izazova osamostaljenog života ali ljubav i vjera u partnera su jači od takvog straha.
Ili kad se bojiš da ćeš s voljenom osobom zapasti u rizike mijenjanja posla, mjesta stanovanja ili grada na koje si navikao, gubitka starog društva - ali ljubav prema njemu je jača od straha od mogućih promijena.
Na poslijetku - strah... veliki strah od gubitka stečenog identiteta i osobnosti, praćen strahom od moguće ovisnosti o partneru, gubitka slobode. To je strah koji je realan u ovakvoj priči. To je strah koji smo u stanju zbog voljene osobe savladati ili bar istrpjeti jer će nas i dalje biti strah, sve do jednog dana kad shvatimo da smo ga zaboravili i u stvari savladali, zahvaljujući ljubavi i zahvaljujući sreći da voljena osoba nije bila razlog za strah, već samo unutarnja osobna previranja, loša iskustva.

Ali, ako se taj i takav strah pretvori u misao vodilju, ne radi se više o ljubavi, radi se o tome da možda još nisi naišao na osobu (partnera), na nekog tko takav strah može odagnati
ili jednostavno u svojoj emocionalnoj nezrelosti i nespremnosti možda nisi shvatio da su trenutak i osoba dobra prilika za rješavanje takvog straha i nisi iskoristio takav trenutak.

Malo niže dole... negdje po mojim postovima postoji priča koju sam tada nazvao "People get ready... there's a train a-coming". Tema nazvana po toj staroj pjesmi o vlaku koji ide za jordan
kaže: "People get ready, There's a train a-coming, You dont need no baggage, You just get on board, All you need is faith... itd itd"
A mene je uvijek neodoljivo podsjećala na to, na taj trenutak kada vlak dolazi i kada u njemu ima mjesta i bit ćeš rado primljen,
ali ako ga propustiš, iz nekih svojih glupih razloga ne prepoznaš da je to vlak ljubavi, koji te možda vozi u sreću... vlak će otići...
a tebi ostaje da zamišljaš kako izgleda tvoj vlak, koliko ćeš ih propustiti... iz straha da te ne odvede predaleko. To je taj strah.
A vlak ide, spreman i da te primi s tvojim strahom,
ali i s vjerom da tamo gdje ideš - bit ćeš opet - Ti.
A tebe jednostavno zadrži strah da taj vlak vodi daleko od tebe samog.
(i tu je ljubav izgubila bitku)

Ovakvo tumačenje mi je puno draže i logičnije za onu definiciju s početka posta nekog tuđeg bloga: "... suočiti se sa svojim najvećim strahovima zbog voljene osobe..."